Silueta četiri zvonika na visokoj kamenoj hridi poluotoka znana je slika Raba – slika koja ga prati stoljećima. S neznatnim izmjenama ta silueta stoji već dva milenija na hridi između zaljeva Sv. Eufemije i manjeg zaljeva koji više i nema imena – jer postade gradskom lukom. Grad Rab. Podiglo ga je, isprva kao gradinu okruženu kamenim suhozidom, još ilirsko pleme Liburna. Naseobinu što zacijelo bješe obrubljena gustim crnim šumama hrasta crnike i primorskog bora nazvaše Arbe (taman na ilirskom jeziku). Sve od tih pa do današnjih dana grad Rab stoji kao ukras otoka, ali i središte iz kojeg se širi kultura, umjetnost, obrazovanje… Brojne crkve u samom gradu, ali i na cijelom otoku, ne svjedoče samo o vjerskoj tradiciji nego i o civilizacijskim, kulturnim, umjetničkim i arhitektonskim dosezima. Rapski su samostani, crkve, palače, svjetovne zgrade, trgovi i lože kao svjetovna okupljališta, sudišta i trgovišta svjedoci visoko razvijene društvene sredine. Ne treba onda čuditi da je u rapskom njedru odrastao i Marko Antun de Dominis, jedan od najvećih umova Europe 16. stoljeća, teolog, fizičar, propovjednik i crkveni reformator. Kada su Rimljani u drugom stoljeću prije nove ere došli na Rab, zatekli su razvijen grad. Najveći rimski car August Oktavijan dao je oko grada izgraditi zidine i kule radi lakše obrane. Na njihovim temeljima i danas stoje ostaci rapskih bedema i utvrda. Rimljani grad prozvaše „sretnim“ – Felix Arba. Tom titulom označavalo se bogatstvo, zasluge i značaj nekog municipija za Rim. Od davnih rimskih vladara preko bizantske i mletačke vlasti te ugarskih i hrvatskih kraljeva Rab je često mijenjao vladare, ali grad nikada nije pretrpio većih razaranja. Možda se ono rimsko Felix Arba odnosilo i na to. Suptilnost rapskog puta kroz povijest odražava se i na njegovim građevinama, jednostavnom rasteru ulica kojim dominiraju tri paralelne uzdužne ulice.